Što su to zapravo “benzodiazepini”?

Normabel, Xanax, Apaurin, Lexaurin ili jednostavno “benzodiazepin”

Petar je istegnuo mišić te mu je doktorica prepisala Apaurin. Lucija se više nije mogla nositi sa stresom koji joj je stvarala činjenica da nema posao te joj je doktor prepisao Lexaurin. Marko nije nikako mogao usnuti te mu je za kroničnu nesanicu prepisan Cerson. Helena je bila žrtva pljačke te je povremeno doživljavala napadaje teške panike, stoga joj je prepisan Helex. Davor je ratni veteran koji ima izraženi PTSP te svu onu anksioznost, nesanicu, strah i druge probleme koji prate ovo vrlo teško stanje. Njemu je prepisan Rivotril tokom dana i Dormicum “za spavanje”. Osoba X ima prepisan Lorsilan, osoba Y Diazepam, Osoba Z Misar, druge osobe dugi niz godina koriste Xanax, Praxiten, Sanval, Maprazax, Normabel, Lunatu, Oksazepam, Alprazolam ili pak Lexilium. Što je zajedničko svim ovim spojevima, nazivima i slovima? Što ih objedinjuje? Objedinjuje ih raspored slova koji stvara naziv grupe u koju spadaju svi ti lijekovi, raspored koji ispisuje riječ BENZODIAZEPINI.

U moru imena lijekova za smirenje, popularno nazvanih anksiolitici, plivaju mnoge opasne ribe. Da li je ime Normabel, Apaurin, Xanax, Lexaurin ili neko peto, zapravo manje je bitno. Ono što je zajednički nazivnik mnoštva različitih imena jest grupa u koju spadaju – benzodiazepini. Benzodiazepini su psihoaktivne supstance koje djeluju umirujuće na središnji živčani sustav. Popularno nazvani “lijekovi za smirenje”, a nešto stručnije “anksiolitici”, ova grupa lijekova već se preko 50 godina ne miče iz top 10 najprodavanijih lijekova u svijetu. Prije su se ti lijekovi mogli kupiti bez recepta u ljekarnama, no kako su negativni učinci ovih supstanci postajali evidentni postali su dostupni isključivo na recept.

Što su to zapravo “benzodiazepini”?

Prvi benzodiazepin, klordiazepoksid (Librium), sintetizirao je 1955. Leo Sternbach dok je radio u Hoffmann-La Rocheu na razvoju trankvilizatora. Farmakološka svojstva stvorenih spojeva na prvi pogled bila su razočaravajuća, a Sternbach je napustio projekt. Dvije godine kasnije, u travnju 1957., suradnik Earl Reeder čisteći laboratorij primijetio je “lijepu kristalnu supstancu”, preostalu iz prekinutog projekta. Ovaj spoj, kasnije nazvan klordiazepoksid, nije bio testiran 1955. zbog Sternbachove usmjerenosti na druga pitanja. Očekujući da će rezultati farmakologije biti negativni i nadajući se da će objaviti nalaze vezane uz kemiju, znanstvenici su ga poslali na standardnu ​​seriju testova na životinjama.

Međutim, spoj je pokazao vrlo jaka sedativna, antikonvulzivna i miorelaksansna svojstva. Ovi impresivni klinički nalazi doveli su do njegovog brzog uvođenja diljem svijeta 1960. godine pod imenom Librium. Tri godine poslije Hoffmann-La Roche na tržište pod markom Valium izbacuje diazepam te od tog trenutka kreće veliki boom benzodiazepina. Uvođenje benzodiazepina dovelo je do smanjenja propisivanja barbiturata, a do 1970-ih u velikoj su mjeri zamijenili starije lijekove za sedativne i hipnotičke primjene.

Benzodiazepini pojačavaju učinak neurotransmitera gama-aminobutirne kiseline (GABA) na GABA-A receptor, što rezultira sedativnim, hipnotičkim (induciraju san), anksiolitičkim (umirujućim), antikonvulzivnim i mišićno relaksirajućim svojstvima. U medicinskom kontekstu, benzodiazepini kratkog djelovanja se tipično preporučuju za liječenje nesanice ili akutne anksioznosti ili poremećaja napada panike, a benzodiazepini sa dužim djelovanjem preporučuju za liječenje generaliziranih anksioznih poremećaja.

Svoju popularnost, među ostalim, mogu zahvaliti relativno sigurnom profilu pri predoziranju. Naime, benzodiazepini su zamjenili barbiturate, spojeve koji su bili poznati po umirenju ali nažalost i umiranju pacijenata zbog depresije disanja. Depresija disanja kod benzodiazepina postoji, ali postaje izražena tek kada se popije doza mjerena u pakiranjima, a ne tabletama. Čak i tada depresija disanja ne dovodi do smrti. Koliko su benzodiazepini sigurni u slučaju predoziranja zorno prikazuju 2 slučaja predoziranja diazepamom. Nakon namjernog uzimanja doza diazepama od 450 do 500 mg u prvom slučaju, te 2000 mg, u drugom, bolesnici su se oporavili bez posebne terapije unutar 24 do 48 sati (Greenblatt et al., 1978). LD50, doza od koje će umrijeti 50% ljudi, za benzodiazepine nije niti utvrđena. Primjerice za diazepam, unešen oralno, LD50 kod štakora je 1200mg/kg, pasa1000mg/kg, a miševa 700mg/kg(Clarke, 1978). Dakle, kada bi mišu težine 50 kilograma dali 35000mg u 50% slučajeva došlo bi do smrti životinje. Preporučeno doziranje diazepama kod ljudi je 2-40mg, ovisno o stanju pacijenta te poremećaju za koji se diazepam propisuje. Ipak, tu počinje ali i prestaje sigurnost benzodiazepina.

Utjecaj benzodiazepina na tijelo:
-sedacija (umirenje)
-opuštanje mišića
-suzbijanje (epi) napada
-fizička euforija
-vrtoglavica
-poremećaj ravnoteže i koordinacije pokreta
-respiratorna depresija

Utjecaj benzodiazepina na kognitivne funkcije:
-suzbijanje tjeskobe (anksioznosti)
-smanjenje inhibicija
-kognitivna euforija
-amnezija
-kompulzivno re-doziranje
-usporavanje misli
-otupljenje emocija
-deluzija trezvenosti

Ponekad se javljaju paradoksalne reakcije na benzodiazepine kao što su povećani napadi (epilepsije), agresivnost, povećana anksioznost, nasilno ponašanje, gubitak kontrole impulsa, razdražljivost i samoubilačko ponašanje (iako su rijetke u općoj populaciji, sa stopom incidencije ispod 1%). Ovi paradoksalni učinci javljaju se češće kod osoba koje zloupotrebljavaju benzodiazepine, osoba s duševnim poremećajima, djece i pacijenata s visokim dozama.

Vrste benzodiazepina

Benzodiazepini se obično dijele prema 2 kriterija. Prvi je za koje su poremećaje indicirani, dok je drugi kriterij podjele prema dužini zadržavanja u tijelu iliti brzini eliminacije poznate kao “polu-život”.

Podijelivši ih prema indikacijama, benzodiazepini se mogu podijeliti na:

a) ANKSIOLITICI, za olakšanje anksioznosti (tjeskobe)
-kod anksioznosti, paničnih poremećaja i fobija
b) HIPNOTICI, za usnivanje i spavanje
-kod nesanice
c) MIORELAKSANSI, za opuštanje mišića
-kod grčeva mišića i spastičkih poremećaja
d) ANTIKONVULZIVI, za zaustavljanje konvulzija
-kod nekih oblika epilepsije
e) AMNESTICI, za narušavanje kratkoročnog pamćenja
-premedikacija za operacije, sedacija za manje kirurške zahvate

Druge kliničke primjene:
-akutna psihoza s hiperekscitabilnošću i agresivnošću

Podijelivši ih prema brzini eliminacije iz tijela, polu-životu, dijele se na:
a) brzootpuštajuće (Xanax, Lorsilan, Dormicum)
b) srednjeotpuštajuće (Praxiten, Lexaurin)
c) sporootpuštajuće (Normabel, Rivotril)

Na svjetskom tržištu postoji mnogo benzodiazepina. Neki su dostupni u jednoj zemlji a drugi nisu i obrnuto. Tablica koja slijedi poredati će benzodiazepine prema više kriterija, od kojih je jedan ekvivalentna snaga – koliko je benzodiazepina X potrebno da se postigne istovjetni učinak kao sa benzodiazepinom Y. Samo upozorenje, ekvivalentna snaga kod benzodiazepia utvrđena je prema zapažanjima doktora, a ne kao rezultat znanstvenih istraživanja. Razne tablice mogu dati različite ekvivalente.

Ova tablica preuzeta je iz priručnika Dr. Heather Ashton. Sama Dr. Ashton smatra se jednom od vodećih svjetskih stručnjakinja na polju benzodiazepina. Ukoliko razumijete engleski jezik tada bih vam toplo preporučio da pročitate priručnik, kojeg možete naći na linku https://www.benzo.org.uk/manual/.

1) Half-life: vrijeme potrebno da koncentracija u krvi padne na polovicu svoje vršne vrijednosti nakon jedne doze. Poluživot aktivnog metabolita prikazan je u uglatim zagradama. Ovo vrijeme može se značajno razlikovati između pojedinaca.
2) Ciljano tržište: iako svi benzodiazepini imaju slične učinke, oni se obično prodaju kao anksiolitici (a), hipnotici (h) ili antikonvulzivi (e).
3) Ovi ekvivalenti se ne slažu s onima koje koriste neki autori. Oni se čvrsto temelje na kliničkom iskustvu, ali se mogu razlikovati između pojedinaca.
4) Ovi se lijekovi kemijski razlikuju od benzodiazepina, ali imaju isti učinak na tijelo i djeluju istim mehanizmima.
5)Svi ovi lijekovi preporučuju se samo za kratkotrajnu uporabu (maksimalno 2-4 tjedna).

Ovisnost i sindrom ustezanja

Nagli prekid uzimanja benzodiazepina može dovesti do po život opasnih napadaja ili čak i smrtnih slučajeva kod osoba koje su ih koristile redovito, u višim dozama i kroz dugi vremenski period. Iz tog razloga, preporuča se polagano smanjivanjivati dozu kroz duži vremenski period. Postepeno smanjivanje količine koja se uzima, tijekom duljeg vremenskog razdoblja, dozvoljava tijelu pacijenta da se prilagodi i tako izbjegne najteže simptome ustezanja, kao što su halucinacije, psihoza, konvulzije i smrt.

Simptomi ustezanja mogu uključivati sljedeće:
-Žudnja za drogom
-Nesanica
-Nemir
-Anksioznost
-Razdražljivost
-Strah
-Noćne more
-Slabost mišića
-Vrtoglavica
-Poteškoće sa koncentracijom
-Povećan broj otkucaja srca
-Gubitak apetita
-Povećan tlak
-Podrhtavanje/tremor
-Znojenje
-Depresija
-Povećana osjetljivost na dodir, okus, miris, svijetlo i zvuk

Ukoliko se prekinu prenaglo ili je osoba posebno osjetljiva, simptomi mogu biti
-Manija
-Nasilje i agresija
-Posttraumatski stresni poremećaj
-Halucinacije
-Delirium tremens
-Psihoza
-Samoubilačke ideje ili samoubojstvo
-Koma (rijetko)
-Katatonija, koja može rezultirati smrću
-Konvulzije, koje mogu rezultirati smrću

Korisnici brzo postaju ovisni ako uzimaju velike doze ili koriste lijek dulje od preporučenog. Zlostavljanje čini ovisnost još vjerojatnijom. Ovisnost se događa kada se mozak mijenja kako bi se prilagodio prisutnosti lijeka. Dolazi do promjene raznih struktura u mozgu, pa i struktura vezanih uz “nagradu”. Kako lijek napušta krvotok dolazi do simptoma apstinencije, a time se javlja žudnja za novom dozom. Iskustvo ustezanja, poznato kao “kriza”, ovisi o razini ovisnosti, vrsti zloupotrijebljenog lijeka, načinu zlostavljanja, doziranju i trajanju zlostavljanja

Kada osoba postane ovisna o benzodiazepinima često će nabavljati dodatne benzodiazepine od prijatelja ili članova obitelji. U težim slučajevima ovisnosti osoba će odlaziti kod nekoliko psihijatara u isto vrijeme kako bi dobila više recepata ili će preuveličati tegobe kako bi joj lječnik prepisao veću dozu.

Iako je bilo potrebno puno vremena, naposlijetku psihijatrija je priznala da su benzodiazpini supstance koje je izuzetno teško prestati uzimati. Pogotovo nakon duge uporabe. Danas, mnogi psihijatri koji rade na polju ovisnosti tvrde da je lakše prestati koristiti heroin nego benzodiazepine, jer u većini slučajeva trajanje ustezanja kod benzodiazepina ne mjeri se u tjednima nego godinama. Sada je to sustezanje dobilo svoju zasebnu kategoriju “Sindrom ustezanja benzodiazepina”, ali su doktori i dalje premalo upućeni u stvarnu agoniju koju ove supstance mogu uzrokovati.

Dok se i dalje koplja lome da li je gornja prihvatljiva granica 2 ili 4 tjedna, jedno je sigurno – ukoliko koristite benzodiazepine dulje od 4 tjedna dovodite se u opasnost od razvijanja fizičke ovisnosti. Iako se koristi riječ ovisnost, u slučaju benzodiazepina najčešće se radi o fizičkom navikavanju, a ne o ovisnosti u punom smislu. Tipična osoba koja zavisi od dnevne doze benzodiazepina je osoba srednjih godina koja benzodiazepine koristi dugi niz godina, na način i u dozi prepisanoj od nadležnog liječnika. To su vaši očevi i majke, djedovi i bake, pa i sami lječnici koji su prečesto spremni propisati i u nedogled produživati recepte ovih kratkotrajno korisnih, ali dugoročno iznimno štetnih i opasnih spojeva.

Ono što je natužnije je baš činjenica da su se milioni ljudi na svijetu našli u gotovo bezizlaznoj situaciji baš zato jer su desetljećima slušali svoje liječnike. Nakon 20 godina korištenja, čak i niske terapeutske doze, benzodiazepini uzrokuju simptome usteznja koji nekada traju godinama. Nekada su promjene koje se dese u tijelu osobe, nakon produžene terapije benzodiazepinima, toliko jake da je prestanak uzimanja lijeka jednostavno nemoguć. Tada je osoba jednostavno primorana uzimati benzodiazepine do kraja života.

ZAKLJUČAK

Prošlo je 60 godina od kada su se pojavili na tržištu, a svijet benzodiazepina ostao je znanstveno neistražen. U najboljem slučaju poluistražen, ali većina informacija temelji se na iskustvima liječnika, a ne dugotrajnim znanstvenim istraživanjima. Istraživanjima za koje je bilo vremena te nema opravdanja za ovolike rupe u znanju vezane uz te spojeve. Benzodiazepini se propisuju prelako, a ukidaju preteško. Prosječni doktor nije svijestan opasnosti koju taj prvi recept unosi u život njegovog pacijenta. U slučajevima kada su doktori dobro informirani te koriste benzodiazepine u vrlo kratkom periodu, kako bi pacijent prebrodio akutnu psihofizičku krizu, benzodiazepini imaju svoje mjesto. Ne samo to, u tim su slučajevima neophodni. Nažalost, postotak doktora koji se drže smjernica kada je u pitanju propisivanje benzodiazepina izuzetno je nizak. Iz tog razloga nebrojeni su pacijenti izgubili cijele živote boreći se protiv neprijatelja kojeg nisu trebali niti susresti. Svaki pacijent za sebe, nažalost je krilatica jednom kada doktor pogriješi u propisivanju benzodiazepina. Nadam se da ću pišući o ovom problemu pomoći barem jednoj osobi da nikada ne uđe u pakao ovisnosti o benzodiazepinima. Ukoliko tekstovi uspiju pomoći pokojem čitatelju da ukine benzodiazepine i nastavi s normalnim životom, moja sreća biti će neizmjerna. U svakom slučaju nastaviti ću pisati o ovom maču sa dvije oštrice, u nadi da ću uspjeti malo otupjeti onu od koje pate nebrojeni pacijenti diljem naše zemlje.

Priča o Gordani

Nekoliko tjedana nakon što je potpisala dokumente za razvod i njen muž napustio stan, Gordana više nije mogla izdržati pritisak. Bol, nesigurnost, frustracija te svi uobičajeni osjećaji koje svaka osoba prolazi u takvim periodima života, postali su pretežak uteg. Uteg koji je Gordana jednostavno morala pošto poto skinuti sa svojih pleća. S namjerom da dobije psihološku pomoć obratila se liječnici opće prakse. Preplavljena emocijama koji su prštali iz nedugo razvedene pacijentice, doktorica joj je dala uputnicu za psihijatra te recept za Apaurin kako bi Gordana koliko toliko smireno preživjela ta 3 tjedna, koliko je bilo potrebno pričekati na pregled kod psihijatra.

Već nakon prve tablete Apaurina Gordana se osjetila lakše. Ništa se zbiljski nije promijenilo, ali tableta je uspjela utišati misli i osjećaje koji su ju opsjedali zadnja 2 mjeseca. Uteg sa pleća je “čudesno” podignut i prije nego li je Gordana posjetila psihijatra. Nakon prvog pregleda psihijatar je Apaurin promijenio u antidepresiv te Helex po potrebi, “samo dok antidepresiv ne počne djelovati”. Gordana se osjetila sigurno i zbrinuto. Od psihijatra je saznala da antidepresiv neće početi djelovati otprilike 4 tjedna, ali je situaciju spašavao drugi lijek – Helex, koji djeluje trenutačno. U početku joj je bilo potrebno jedna i pol tableta Helexa od 0.5mg dnevno, ali kako su tjedni odmicali tako se povećavala i Gordanina potreba za Helexom.


Mjesec dana nakon prvog pregleda kod psihijatra, a skoro dva nakon prvog Apaurina, Gordana je pričala psihijatru kako se sve bolje nosi sa životom. Bila mu je zahvalna te je dogovoreno da terapija ostane ista, s time da je sada dobila službenu dozvolu za Helex 0.5mg tri puta na dan. Novi termin su dogovorili za 2 mjeseca, a Gordani je bilo rečeno da svakako nazove ukoliko se počne osjećati lošije.


Prošla su dvije godine i Gordana je bila spremna za život bez lijekova. Sada, nakon dvije godine, propisana terapija je bila stabilizirana 3 x 1mg Helexa i antidepresiv. Psihijatar se složio i krenuli su u smanjivanje lijekova. Gordana je upozorena da će ukinuti jedan po jedan, ali i da će za svaki trebati nešto vremena. Naime, nakon duže primjene ovih lijekova dolazi do privikavanja te je potrebno postupno smanjivanje lijekova. Prvi je na redu bio Helex. Plan koji je psihijatar sastavio za Gordanu bio je ukidanje polovice tablete od 1mg tjedno. Dakle 6 tjedana smanjivanja i onda potpuni prestanak.


Prva dva tjedna nisu bila posebno teška. Sredinom trećeg tjedna Gordana je primjetila da postaje sve nervoznija, da teže usniva te da joj je koncentracija postala gotovo nepostojeća. Unatoč svemu, hrabro je nastavila dalje. Tokom narednih tjedana stanje joj se pogoršavalo sve više i Gordana je odlučila nazvati psihijatra. Njen dušebrižnik i spasitelj koji joj je “vratio život” kratko joj je rekao da su simptomi koje osjeća prolazni, a i da je većina psihološka. “Um je moćna stvar Gordana. Većina tih simptoma postoji samo u vašoj glavi”, rekao joj je prije nego je prekinuo razgovor. Ionako je bila u zadnjem tjednu smanjivanja Helexa i bila je naručena na pregled za manje od 10 dana. Tri dana prije pregleda, a dva nakon posljednje doze Helexa, gordana je nakon još jedne neprospavane noći otišla na posao. Sva znojna, izuzetno nemirna, s rukama koje se tresu kao u alkoholičara koji prolazi kroz krizu približavala je šalicu kave svojim ustima.


Kada se probudila u bolnici okus gorke kave bio je sve čega se sjećala. Bolnički doktor joj je obijasnio da je imala epileptički napad! Šok i nevjerica obuzeli su već do krajnjih granica izmučenu Gordanu. Kako sada? Nikada nije imala nikakvih problema, nikada nije imala udaraca glavom niti bilo kakvih simptoma koji bi upućivali na epilepsiju. “Nažalost, ponekad se dešava.”, bilo je najbolje objašnjenje koje je uspjela dobiti od svojeg bolničkog doktora. Iz bolnice je izašla bez Helexa, ali uz 2 antiepileptika, Neurontin i Rivotril. Naravno, tu je i dalje bio andepresiv kojeg se još nije riješila.


Narednih godinu dana išla je zasebno neurologu i psihijatru. Uz psihijatrovu pomoć uspjela je ukinuti i antidepresiv, ali antiepileptici su postali njena redovita terapija. Prestala je ići psihijatru te mu je bila zahvalna na svemu što je učinio za nju. Lijekovi koje je uzimala za epilepsiju imali su tolike nuspojave da je bila na bolovanju već duže od godine dana. Počela je zaboravljati imena poznanika, rečenice koje su bile izgovorene prije 30 sekundi te dogovore koje je imala zapisane u rokovnik. Živjela je u konstantnoj magli. Magli koju su stvarali Neurontin i Rivotril. Željela je prestati, ali unatoč želji njen neurolog joj je rekao da bi time riskirala po život opasne konvulzije. Prema njegovim riječima ionako je bila na niskim dozama, s obzirom na ozbiljnost situacije. Ipak, Gordani nije bila velika utjeha što je 1800mg Neurontina uz 3mg Rivotrila, niska doza za liječenje epilepsije.


Njene kognitivne funkcije bivale su sve lošije, a i razvila je agorofobiju. U zadnjem pokušaju da si nekako pomogne okrenula se doktoru kojeg su svi drugi doktori ismijavali – dr. Google-u. Nije prošlo dugo dok nije pročitala nešto što joj je promjenilo povjerenje u doktore zauvijek. Istražujući lijekove koje je uzimala saznala je da je Rivotril, antiepileptik, lijek iz skupine benzodiazepina.Saznala je da ga se, ukoliko osoba odluči prekinuti uzimanje tog lijeka, mora prestati uzimati postepeno. Ukoliko se prekine prenaglo može doći do konvulzija identičnih onima koje doživljavaju osobe koje boluju od epilepsije. Samo po sebi to ne bi bilo šokantno, ali ono što je saznala slijedeće složilo je djelove horor puzzle u koji se njen život pretvorio nakon prekidanja Helexa. Naime, nije samo Rivotril lijek iz skupine benzodiazepina – Apaurin i Helex također pripadaju istoj skupini lijekova. Sve što je vrijedilo za Rivotril, vrijedilo je i za Helex!


Odjednom je Gordani bilo jasno – ona nema epilepsiju već je imala jaku reakciju na prebrzo ukidanje Helexa. Reakciju koja je dovela do “epileptičkog napada”. Nešto što nije neuobičajeno u slučajevima kada se doza koju je ona pila dvije godine prekine u roku od 6 tjedana. Nije znala da li bi bila ljuta ili sretna. S jedne strane bila je ljuta što je do ovih informacija morala doći sama, s druge strane pojavila se nada u normalan život. S novim otkrićem otišla je neurologu. Iako je priznao da je to teoretski moguće, on ipak nije mislio da je to zaista istina. Ostao je pri svojoj dijagnozi. Ali Gordana se nije dala obeshrabriti i potražila je drugo mišljenje, kod drugog neurologa. Kada odjednom – bingo, mišljenje drugog neurologa bilo je da prema svim nalazima te tijeku događaja, Gordana gotovo sigurno ne boluje od epilepsije. Istina EEG nalaz bio je graničan, ali nije definitivno pokazivao na tolike promjene koje bi definitivno ukazivale na epilepsiju.


Ipak, kako to obično biva, postojala je jedna otegotna okolnost. Naime, dugotrajno uzimanje benzodiazepina, koje je Gordana sada uzimala već 4 godine, uz godinu dana uzimanja antiepileptika, u slučaju prebrzog ukidanja mogli bi ponovo dovesto do konvulzija nalik epileptičnim napadima. Njegov je prijedlog bio da polagano smanjuju Neurontin, ali i usporedno povečavaju Rivotril, kako bi koliko toliko kompenzirali manjak antiepileptičkog djelovanja koje će nestati zajedno sa Neurontinom. Ukoliko neće biti novih konvulzija to će značiti da Gordana ne boluje od epilepsije. Naime, Rivotril sam po sebi nije dovoljno jak da bi spriječio epi napade te se koristi kao dodatak glavnom antiepileptiku u liječenju epilepsije.


Kako su se dogovorili tako su i napravili te je Gordana 6 mjeseci kasnije uzimala samo Rivotril, a konvulzija nigdje. Štoviše, opće stanje joj se toliko popravilo da je bila sposobna vratiti se na posao. Iako ne potpuno, pamćenje, koncentracija, orijentacija i energija, vratile su se naočigled. Gordana je bila oduševljena. Ipak, riječi neurologa na jednom od pregleda su joj dali razlog za brigu: “Znate Gordana, Vi nemate epilepsiju, ali i dalje imate veliki problem. Koristite benzodiazepine već 5 godina, a sada ste na dozi koja bi se mogla nazvati iznimno visokom. Morat ćete početi smanjivati Rivotril, a 6mg Rivotrila je duplo više od 3mg Helexa.”. Gordana se malo prepala dok su joj se po glavi vrtile slike mučenja kroz koje je prolazila kada je ukidala Helex. Ipak, sreća što nema epilepsiju zamaglila je sve probleme u koje su ju gurnuli prijašnji doktori sa neodgovornim propisivanjem benzodiazepina.


U narednih nekoliko godina Gordana je u više navrata pokušala postepenim smanjivanjem ukinuti Rivotril. Na njenu veliku žalost to nije bila sposobna učiniti. Svaki puta kada bi došla ispod 2 miligrama Rivotrila simptomi koje je osjećala onemogućavali su iole normalan život. Na kraju je odustala i odlučila je da ne može više gubit život, prolazeći iz krize u krizu i natrag, samo da bi se riješila te jedne tablete. “Šta, pa dijabetičari uzimaju inzulin cijeli život, a astmatičari kortikosteroide. Zašto bi se ja mučila kada je očigledno da mi tijelo ne dopušta da prestanem? Neka to bude moj inzulin.”, racionalizirala je Gordana.


Kako su godine odmicale tako je Gordana uz Rivotril tokom dana, dobila još jedan benzodiazepin za usnivanje – Cerson . Kada je, netom nakon navršenih 60 godina, razvila demenciju bila je na terapiji od 6mg Rivotrila ( 3 x 2mg dnevno), 10mg Cersona te 1mg Helexa “prema potrebi”. S navršenih 66 obolila je od Alzhaimerove bolesti, a konačni krah doživjela je samo godinu kasnije kada se ošamućena od lijekova spotaknula na stepenicama te slomila kuk, ruku te pretrpjela tešku ozljedu glave. Operacije koje su usljedile nakon toga vezale su ju za bolnički krevet u kojem je od komplikacija upale pluća i umrla u dobi od 68 godina.
Umrla je izgubljena. Bez prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bez sjećanja na bilo što. Mora se priznati da su benzodiazepini jako dobro “ostvarili svoj posao”. Gordana se nije sjećala niti muža niti svih bolova koje joj je donio razvod braka. Onih bolova koje su uklonili Apaurini, Helex i Klonopin. Ipak, čovjek se ne može oteti pitanjima koja i dan danas odzvanjaju u glavama svih ljudi koji su voljeli Gordanu: “Zbog čega ju jednostavno nisu uputili da odžaluje? Zbog čega je prirodna i zdrava tuga označena kao bolest, a potiskivanje i zaborav kao lijek?”.


Ova Gordana nije postojala. Osim ovdje na papiru. I u milijunima vrlo sličnih priča diljem svijeta. Pouka? Dobro se pazite, jer danas ukoliko niste oprezni A lako postane B, Apaurin lako postane zakamuflirani Benzodiazepin. Nekada B(enzodiazepin) postane i C(erson),D(ormicum), H(elex),L(exaurin),M(isar),X(anax),R(ivotril), S(anval). Na kraju u toj šumi slova za koje ne znate da sva zapravo zvuče B dođete u opasnost da zaključite da je normalno piti Normabel.