Zbog čega su benzodiazepini toliko opasni?

Kriza, promjene u osobnosti, nemogućnost odlaska na putovanje bez određene supstance i slično, o čemu mi to ovdje govorimo? Heroin? Kokain? Nikotin? Odgovor vam je jasan, jer je napisan u naslovu ovog unosa. Naime, većina osoba koji koriste benzodiazepine dulje od 6 mjeseci, prema uputi liječnika, na način i u dozi koju je odredio liječnik, u velikom je problemu. Problem je još veći jer gotovo ga nikad nije svijesna osoba koja uzima lijek, a prečesto niti liječnik koji izdaje terapiju. Uputa o lijeku izvještava pacijenta da se benzodiazepin “x” smije koristiti najdulje 4 tjedna, kod nekih ta uputa navodi “8 do 12 tjedana u slučajevima anksioznosti, uključujući i razdoblje postupnog prekida terapije”, ali nažalost toga se rijetko tko drži.


Puno je češći slučaj da se osobi prepiše benzodiazepin “na nekoliko tjedana dok se situacija ne stabilizira”, ali se osoba i nakon što se situacija stabilizirala kući vraća sa novim receptom. Problem je baš u tome što su benzodiazepini tako djelotvorni za stanja za koja se propisuju. Tjeskoba, napadi panike ili nesanica, postaju “prošlost” već pola sata nakon unosa lijeka u organizam. Pacijent pomisli kako je naišao na jack pot, a doktori prečesto nemaju srca taj jack pot im “oduzeti”. Kako vrijeme odmiče, dolazi do razvoja tolerancije i u tom trenutku osoba je u velikom problemu. Neki liječici, najčešće psihijatri, u tom će trenutku povisiti dozu benzodiazepina, možda dodati i drugi “za spavanje” i na taj način problem premjestiti dalje u budućnost. Nažalost ta budućnost dolazi vrlo brzo te je osoba tada u situaciji kada prekidanje uzimanja lijeka više nije tako jednostavna stvar.


Naime, uz alkohol, benzodiazepini su najopasniji, barem od supstanci koje su u RH redovito dostupne, u slučaju prekidanja. Heroin će vam u glavu staviti misao “da barem nisam živ”, ali benzodiazepin, prenaglo ukinut, stvarno će učiniti da niste živi. Uz to što je “skidanje” opasno po život, ono je i izrazito neugodno. Smanjenje doze benzodiazepina jednako je smanjenju GABA-e, tog umirujućeg neurotransmitora te povećanju glutamata, uzbuđujućeg neurotransmitera. Laički to si možemo predočiti slijedećom analogijom. Zamislite da GABA služi za izradu brana na tokovima našeg CŽS-a (centralnog živčanog sustava). Što je više GABA-e to je protok vode (struje/podražaja) manji, jer su brane podignute na više mjesta. Efekt toga je da se osoba osjeća smirenije te lakše usniva. Pošto je tijelo izrazito inteligentno (vidite kako sam vam upravo dao kompliment) ono smanjuje vlastitu izgradnju “brana”, na način da se sintentizira manje endogene GABA-e i da neuroni postaju sve manje uzbuđeni (desensitizirani) kada dođu u kontakt s GABA kiselinom. Naime, tijelo pokušava doći u stanje homeostaze. U trenutku kada se benzodiazepini smanje ili potpuno ukinu dolazi do situacije da kroz naš CŽS prolazi velika količina “vode pune informacija”, a tijelo, koje sada već dulje vrijeme ne gradi “umirujuće brane”, slabo reagira na istu. U tom trenutku dolazi do poplave CŽS-a glutamatom i ostalim uzbuđujućim glasnicima.

Subjektivno se to doživljava kao stanje pretjerane unutarnje stimulacije i osjetljivosti na vanjske podražaje. Nemir, razdražljivost, povećana osjetljivost na dodir, okus, miris, svijetlo i zvuk, nesanica, znojenje te povećan tlak i broj otkucaja srca, samo su uvod u stanje krize koje je uzrokovano poplavom uzbuđujućih neurotransmitera u nedostatku GABA-e. Ukoliko je osoba dulje vrijeme na većim dozama, u slučaju naglog prestanka uzimanja benzodiazepina, uzbuđenjem poplavljeni CŽS osobu može uvesti u stanje manije, delirijum tremensa, halucinacija, psihoze, a u najtežim slučajevima i do kome, katatonije i konvulzija koje mogu rezultirati smrću. Sjećate se New Orleans-a 2005. ili Slavonije 2014.? Slična katastrofa, na individualnoj razini, može se dogoditi kada brane koje reguliraju uzbuđenost u tokovima CŽS-a popuste i/ili nestanu.


Sindrom ustezanja od benzodiazepina najčešće nije toliko dramatičan jer osobe ipak dobiju slijedeću dozu benzodiazepina. Ipak, veliki se problem javlja ukoliko razlog, primjerice, psihotične epizode nije prepoznat, već se umjesto benzodiazepina propišu antipsihotici te se ljude krivo dijagnosticira. Primjerice, sindrom ustezanja od benzodiazepina može izgledati kao epizoda manije, depresije ili čak shizofrenije. U tim slučajevima postoji velika opasnost da se pacijenta ošteti za cijeli život. Naime, za sva tri stanja može biti prepisan antiepileptik (u psihijatriji nazvan “stabilizator raspoloženja”) koji bi konvulzije stavio pod kontrolu te antipsihotik koji bi pacijenta umirio te zaustavio daljnju progresiju psihotičnog ispada. U tim trenutcima pacijentima se uništavaju životi. Dijagnosticiranje bipolarnog poremećaja ili neke vrste pshoze, obično osobu obilježava do kraja života. Nerijetko pacijenti nikada ne doznaju da su bili “žrtve benzodiazepina” te prihvate pogrešno dijagnosticirani poremećaj. Na taj način moguće je “stvoriti shizofrenika” koji će piti antipsihotike do kraja života. Znam to jer sam na svoje oči vidio da se dešava. Upravo je to razlog zbog kojeg pišem ovaj blog.


No taj scenario ipak je rjeđi. Puno je češća situacija osobe koja već godinama, prema uputama liječnika uzima benzodiazepine. Ukoliko ima sreće da je neki od liječnika kojem odlazi na preglede upoznat s problematikom ili je sama došla do informacija o potencijalnim opasnostima benzodiazepina, kreće mukotrpna borba. Naime, kao što sam već napomenuo, benzodiazepini se ne smiju ukidati naglo. Jedina solucija je sporo smanjenje doze. Izrazito sporo smanjenje doze. Ovdje govorim o 10% trenutne doze svaka 2-4 tjedna. Primjerice s 20mg na 18mg, pa nakon mjesec dana s 18mg na 16mg, pa nakon mjesec dana s 16mg na 14.50mg, pa nakon mjesec dana s 14.50mg na 13mg, i tako, vrlo polako, do kraja.


Nažalost liječnici nisu dovoljno upoznati s ovim problemom i najčešće će preporučiti prenaglo ukidanje lijeka. O posljedicama toga smo već pričali. Liječnici su ljudi kao i svi mi, s prednostima i manama kao i ostatak ljudse rase. Rijetki su oni koji će priznati i reći “Da, pogriješio sam, nisam znao.”, osvježiti svoje znanje najnovijim informacijama te na taj način pomoći pacijentu. Puno češće možemo svjedočiti povrijeđenom egu koji će vas optužiti da izmišljate simptome, da je “sve to u vašoj glavi” ili će vam reći da ste oboljeli od “XY” bolesti. U tim je slučajevima jedina je opcija dobro se naoružati dostupnim informacijama o benzodiazepinima te biti spreman promijeniti liječnika.


Sporo smanjenje doze do konačnog ukidanja je bolan proces sam po sebi. Kako bi ga uspješno završili potrebna vam je sva pomoć i potpora, kako od obitelji tako i od liječnika. Proces smanjivanja može, ovisno o dozi i duljini uzimanja, trajati i preko godinu dana, a simptome ustezanja ćete osjećati mjesecima nakon što prestanete uzimati benzodiazepine. Jedino ukoliko ste jedan od onih malobrojnih sretnika, koji kao iznimka koja potvrđuje pravilo, nemate nikakvih problema nakon naglog prestanka uzimanja ove klase lijekova. Ono na što je posebno važno ukazati je da dok god prolazite kroz ustezanje (krizu) od benzodiazepina ne smijete dopustiti da vam se dijagnosticiraju mentalni poremećaji. Ukoliko je situacija toliko loša da polagano klizite prema maniji ili psihozi, neka vaši najbliži prvo osiguraju da ponovo počnete uzimati veću dozu lijeka, možda i veću od početne. Ukoliko je problem do benzodiazepina, a skoro uvijek jest, simptomi bi se trebali početi smanjivati u roku od nekoliko dana.


Nadam se da sam vas svojim iskrenim pisanjem dovoljno upoznao sa stvarnim opasnostima benzodiazepina. Ne shvaćajte ih olako. To što ih prepisuju doktori te što same tablete više liče na neke dječje bombončiće a ne na izuzetno potentni psihofarmak, neka vas ne prevari. Benzodiazepini imaju svoje mjesto u medicini, ali prije nego što odlučite da imaju mjesto u vašem tijelu dobro odvagnite sve pozitivne i negativne aspekte koje to sa sobom donosi. Obavezno štivo za svakoga tko ili započinje terapiju ili se sprema na prekid terapije benzodiazepinima je Ashton Manual, kratki priručnik koji će vam pomoći da shvatite što su to benzodiazepini i kako je najbolje pristupiti prestanku uzimanja istih. Priručnik se može naći na adresi – https://benzo.org.uk/manual/ .


Budite oprezni i pametni ukoliko razmišljate staviti prvi benzodiazepin u usta. Budite uporni, informirani i spremni na dugotrajnu borbu ukoliko prekidate dugogodišnje uzimanje benzodiazepina. Nadam se da sam uspio odgovoriti na pitanje iz naslova – “Zbog čega su benzodiazepini toliko opasni?”. Opasni su jer liječnici niti dan danas nisu dovoljno upoznati sa problemima koji se javljaju kada odlučite prekinuti terapiju. Opasni su jer ponekad neinformirani pacijenti prekidaju terapiju “na svoju ruku” te se dovode u životnu opasnost. Opasni su jer vam mogu promijeniti život u noćnu moru u roku od godinu dana. Opasni su jer ljudi lakše prekidaju ovisnost o heroinu nego diazepamu. Opasni su.