Priča o Gordani





Nekoliko tjedana nakon što je potpisala dokumente za razvod i njen muž napustio stan, Gordana više nije mogla izdržati pritisak. Bol, nesigurnost, frustracija te svi uobičajeni osjećaji koje svaka osoba prolazi u takvim periodima života, postali su pretežak uteg. Uteg koji je Gordana jednostavno morala pošto poto skinuti sa svojih pleća. S namjerom da dobije psihološku pomoć obratila se liječnici opće prakse. Preplavljena emocijama koji su prštali iz nedugo razvedene pacijentice, doktorica joj je dala uputnicu za psihijatra te recept za Apaurin kako bi Gordana koliko toliko smireno preživjela ta 3 tjedna, koliko je bilo potrebno pričekati na pregled kod psihijatra.

Već nakon prve tablete Apaurina Gordana se osjetila lakše. Ništa se zbiljski nije promijenilo, ali tableta je uspjela utišati misli i osjećaje koji su ju opsjedali zadnja 2 mjeseca. Uteg sa pleća je “čudesno” podignut i prije nego li je Gordana posjetila psihijatra. Nakon prvog pregleda psihijatar je Apaurin promijenio u antidepresiv te Helex po potrebi, “samo dok antidepresiv ne počne djelovati”. Gordana se osjetila sigurno i zbrinuto. Od psihijatra je saznala da antidepresiv neće početi djelovati otprilike 4 tjedna, ali je situaciju spašavao drugi lijek – Helex, koji djeluje trenutačno. U početku joj je bilo potrebno jedna i pol tableta Helexa od 0.5mg dnevno, ali kako su tjedni odmicali tako se povećavala i Gordanina potreba za Helexom.


Mjesec dana nakon prvog pregleda kod psihijatra, a skoro dva nakon prvog Apaurina, Gordana je pričala psihijatru kako se sve bolje nosi sa životom. Bila mu je zahvalna te je dogovoreno da terapija ostane ista, s time da je sada dobila službenu dozvolu za Helex 0.5mg tri puta na dan. Novi termin su dogovorili za 2 mjeseca, a Gordani je bilo rečeno da svakako nazove ukoliko se počne osjećati lošije.


Prošla su dvije godine i Gordana je bila spremna za život bez lijekova. Sada, nakon dvije godine, propisana terapija je bila stabilizirana 3 x 1mg Helexa i antidepresiv. Psihijatar se složio i krenuli su u smanjivanje lijekova. Gordana je upozorena da će ukinuti jedan po jedan, ali i da će za svaki trebati nešto vremena. Naime, nakon duže primjene ovih lijekova dolazi do privikavanja te je potrebno postupno smanjivanje lijekova. Prvi je na redu bio Helex. Plan koji je psihijatar sastavio za Gordanu bio je ukidanje polovice tablete od 1mg tjedno. Dakle 6 tjedana smanjivanja i onda potpuni prestanak.


Prva dva tjedna nisu bila posebno teška. Sredinom trećeg tjedna Gordana je primjetila da postaje sve nervoznija, da teže usniva te da joj je koncentracija postala gotovo nepostojeća. Unatoč svemu, hrabro je nastavila dalje. Tokom narednih tjedana stanje joj se pogoršavalo sve više i Gordana je odlučila nazvati psihijatra. Njen dušebrižnik i spasitelj koji joj je “vratio život” kratko joj je rekao da su simptomi koje osjeća prolazni, a i da je većina psihološka. “Um je moćna stvar Gordana. Većina tih simptoma postoji samo u vašoj glavi”, rekao joj je prije nego je prekinuo razgovor. Ionako je bila u zadnjem tjednu smanjivanja Helexa i bila je naručena na pregled za manje od 10 dana. Tri dana prije pregleda, a dva nakon posljednje doze Helexa, gordana je nakon još jedne neprospavane noći otišla na posao. Sva znojna, izuzetno nemirna, s rukama koje se tresu kao u alkoholičara koji prolazi kroz krizu približavala je šalicu kave svojim ustima.


Kada se probudila u bolnici okus gorke kave bio je sve čega se sjećala. Bolnički doktor joj je obijasnio da je imala epileptički napad! Šok i nevjerica obuzeli su već do krajnjih granica izmučenu Gordanu. Kako sada? Nikada nije imala nikakvih problema, nikada nije imala udaraca glavom niti bilo kakvih simptoma koji bi upućivali na epilepsiju. “Nažalost, ponekad se dešava.”, bilo je najbolje objašnjenje koje je uspjela dobiti od svojeg bolničkog doktora. Iz bolnice je izašla bez Helexa, ali uz 2 antiepileptika, Neurontin i Rivotril. Naravno, tu je i dalje bio andepresiv kojeg se još nije riješila.


Narednih godinu dana išla je zasebno neurologu i psihijatru. Uz psihijatrovu pomoć uspjela je ukinuti i antidepresiv, ali antiepileptici su postali njena redovita terapija. Prestala je ići psihijatru te mu je bila zahvalna na svemu što je učinio za nju. Lijekovi koje je uzimala za epilepsiju imali su tolike nuspojave da je bila na bolovanju već duže od godine dana. Počela je zaboravljati imena poznanika, rečenice koje su bile izgovorene prije 30 sekundi te dogovore koje je imala zapisane u rokovnik. Živjela je u konstantnoj magli. Magli koju su stvarali Neurontin i Rivotril. Željela je prestati, ali unatoč želji njen neurolog joj je rekao da bi time riskirala po život opasne konvulzije. Prema njegovim riječima ionako je bila na niskim dozama, s obzirom na ozbiljnost situacije. Ipak, Gordani nije bila velika utjeha što je 1800mg Neurontina uz 3mg Rivotrila, niska doza za liječenje epilepsije.


Njene kognitivne funkcije bivale su sve lošije, a i razvila je agorofobiju. U zadnjem pokušaju da si nekako pomogne okrenula se doktoru kojeg su svi drugi doktori ismijavali – dr. Google-u. Nije prošlo dugo dok nije pročitala nešto što joj je promjenilo povjerenje u doktore zauvijek. Istražujući lijekove koje je uzimala saznala je da je Rivotril, antiepileptik, lijek iz skupine benzodiazepina.Saznala je da ga se, ukoliko osoba odluči prekinuti uzimanje tog lijeka, mora prestati uzimati postepeno. Ukoliko se prekine prenaglo može doći do konvulzija identičnih onima koje doživljavaju osobe koje boluju od epilepsije. Samo po sebi to ne bi bilo šokantno, ali ono što je saznala slijedeće složilo je djelove horor puzzle u koji se njen život pretvorio nakon prekidanja Helexa. Naime, nije samo Rivotril lijek iz skupine benzodiazepina – Apaurin i Helex također pripadaju istoj skupini lijekova. Sve što je vrijedilo za Rivotril, vrijedilo je i za Helex!


Odjednom je Gordani bilo jasno – ona nema epilepsiju već je imala jaku reakciju na prebrzo ukidanje Helexa. Reakciju koja je dovela do “epileptičkog napada”. Nešto što nije neuobičajeno u slučajevima kada se doza koju je ona pila dvije godine prekine u roku od 6 tjedana. Nije znala da li bi bila ljuta ili sretna. S jedne strane bila je ljuta što je do ovih informacija morala doći sama, s druge strane pojavila se nada u normalan život. S novim otkrićem otišla je neurologu. Iako je priznao da je to teoretski moguće, on ipak nije mislio da je to zaista istina. Ostao je pri svojoj dijagnozi. Ali Gordana se nije dala obeshrabriti i potražila je drugo mišljenje, kod drugog neurologa. Kada odjednom – bingo, mišljenje drugog neurologa bilo je da prema svim nalazima te tijeku događaja, Gordana gotovo sigurno ne boluje od epilepsije. Istina EEG nalaz bio je graničan, ali nije definitivno pokazivao na tolike promjene koje bi definitivno ukazivale na epilepsiju.


Ipak, kako to obično biva, postojala je jedna otegotna okolnost. Naime, dugotrajno uzimanje benzodiazepina, koje je Gordana sada uzimala već 4 godine, uz godinu dana uzimanja antiepileptika, u slučaju prebrzog ukidanja mogli bi ponovo dovesto do konvulzija nalik epileptičnim napadima. Njegov je prijedlog bio da polagano smanjuju Neurontin, ali i usporedno povečavaju Rivotril, kako bi koliko toliko kompenzirali manjak antiepileptičkog djelovanja koje će nestati zajedno sa Neurontinom. Ukoliko neće biti novih konvulzija to će značiti da Gordana ne boluje od epilepsije. Naime, Rivotril sam po sebi nije dovoljno jak da bi spriječio epi napade te se koristi kao dodatak glavnom antiepileptiku u liječenju epilepsije.


Kako su se dogovorili tako su i napravili te je Gordana 6 mjeseci kasnije uzimala samo Rivotril, a konvulzija nigdje. Štoviše, opće stanje joj se toliko popravilo da je bila sposobna vratiti se na posao. Iako ne potpuno, pamćenje, koncentracija, orijentacija i energija, vratile su se naočigled. Gordana je bila oduševljena. Ipak, riječi neurologa na jednom od pregleda su joj dali razlog za brigu: “Znate Gordana, Vi nemate epilepsiju, ali i dalje imate veliki problem. Koristite benzodiazepine već 5 godina, a sada ste na dozi koja bi se mogla nazvati iznimno visokom. Morat ćete početi smanjivati Rivotril, a 6mg Rivotrila je duplo više od 3mg Helexa.”. Gordana se malo prepala dok su joj se po glavi vrtile slike mučenja kroz koje je prolazila kada je ukidala Helex. Ipak, sreća što nema epilepsiju zamaglila je sve probleme u koje su ju gurnuli prijašnji doktori sa neodgovornim propisivanjem benzodiazepina.


U narednih nekoliko godina Gordana je u više navrata pokušala postepenim smanjivanjem ukinuti Rivotril. Na njenu veliku žalost to nije bila sposobna učiniti. Svaki puta kada bi došla ispod 2 miligrama Rivotrila simptomi koje je osjećala onemogućavali su iole normalan život. Na kraju je odustala i odlučila je da ne može više gubit život, prolazeći iz krize u krizu i natrag, samo da bi se riješila te jedne tablete. “Šta, pa dijabetičari uzimaju inzulin cijeli život, a astmatičari kortikosteroide. Zašto bi se ja mučila kada je očigledno da mi tijelo ne dopušta da prestanem? Neka to bude moj inzulin.”, racionalizirala je Gordana.


Kako su godine odmicale tako je Gordana uz Rivotril tokom dana, dobila još jedan benzodiazepin za usnivanje – Cerson . Kada je, netom nakon navršenih 60 godina, razvila demenciju bila je na terapiji od 6mg Rivotrila ( 3 x 2mg dnevno), 10mg Cersona te 1mg Helexa “prema potrebi”. S navršenih 66 obolila je od Alzhaimerove bolesti, a konačni krah doživjela je samo godinu kasnije kada se ošamućena od lijekova spotaknula na stepenicama te slomila kuk, ruku te pretrpjela tešku ozljedu glave. Operacije koje su usljedile nakon toga vezale su ju za bolnički krevet u kojem je od komplikacija upale pluća i umrla u dobi od 68 godina.
Umrla je izgubljena. Bez prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bez sjećanja na bilo što. Mora se priznati da su benzodiazepini jako dobro “ostvarili svoj posao”. Gordana se nije sjećala niti muža niti svih bolova koje joj je donio razvod braka. Onih bolova koje su uklonili Apaurini, Helex i Klonopin. Ipak, čovjek se ne može oteti pitanjima koja i dan danas odzvanjaju u glavama svih ljudi koji su voljeli Gordanu: “Zbog čega ju jednostavno nisu uputili da odžaluje? Zbog čega je prirodna i zdrava tuga označena kao bolest, a potiskivanje i zaborav kao lijek?”.


Ova Gordana nije postojala. Osim ovdje na papiru. I u milijunima vrlo sličnih priča diljem svijeta. Pouka? Dobro se pazite, jer danas ukoliko niste oprezni A lako postane B, Apaurin lako postane zakamuflirani Benzodiazepin. Nekada B(enzodiazepin) postane i C(erson),D(ormicum), H(elex),L(exaurin),M(isar),X(anax),R(ivotril), S(anval). Na kraju u toj šumi slova za koje ne znate da sva zapravo zvuče B dođete u opasnost da zaključite da je normalno piti Normabel.